Novi Sad će po treći put ugostiti najpriznatija imena iz sveta knjiženosti i izdvaštva na konferenciji “Book Talk 2017” koja će se održati 29. septembra u Galeriji Matice srpske i Spomen-zbirci Pavla Beljanskog.
Tokom 14 panela, koji se održavaju paralelno u dva prostora, učesnici će govoriti o problemima izdavaštva danas, Deklaraciji o zajedničkom jeziku, književnoj kritici i novinarstvu u digitalnom dobu, kao i kreativnom pisanju u eri novih medija, pripremama Novog Sada za Evropsku prestonicu kulture 2021. godine, jugoslovenskom književnom nasleđu, putopisnoj, skandinavskoj, erotskoj književnosti, domaćoj fantastici i drugim temama.
U panelu “Renesansa putopisne književnosti u 21. veku” učestvovaće i Dževad Karahasan, književnik, dramatičar, esejist, romanopisac, profesor i akademik, sa kojim smo razgovarali u susret konferenciji:
Kakva je danas uloga putopisne književnosti?
– Ne vidim razloga da putovanje u književnosti ograničimo na putopis. Pa i pripovijedanje je neraskidivo povezano s putovanjem, kako klasično pripovijedanje u prozi, tako i rano pripovijedanje u stihu (naprimjer ep). Gilgameš i Enkidu su stalno na putu, Odisej je maltene simbol putnika. Grčki roman nastaje doslovno kao “izvještaj s putovanja” (Ksenofontova “Anabaza” je izvještaj o povratku grupe helenskih boraca iz Perzije) i ostaje vjeran putovanju do samoga kraja te forme. “Satirikon” Petronija Arbitra je parodija “Odiseje” i zato neodvojiv od putovanja. Tako je i modernom pripovijedanju – Cervatnesov “Don Quijote” je izvještaj o junakovim putovanjima, srednovjekovni viteški “roman” je to bez izuzetka. Vjerujem da je putopis već neko vrijeme, recimo od pojave televizije, a vjerovatno i nešto ranije, mnogo pripovijedanju ili eseju, nego klasičnom putopisu, koji je htio čitaoca obavijestiti o dalekim krajevima i oduševiti za putovanje. Tu šansu je putopisu nametnula medijska revolucija, a on ju je sjajno iskoristio u svom interesu – vjerujem da već jedno stoljeće putopise čitaju i ljubitelji dobrog pripovijedanja, i ljubitelji eseja (“Dnevnik s Atlantika” Jovana Ćuluma je niz eseja, koji s klasičnim putopisom imaju relativno malo), kao i ljubitelji klasičnog putopisa, koji u književnosti traže opise lijepih pejsaža, izvještaje o kulturnim spomenicima i dalekim gradovima. Naravno da još uvijek ima i uvijek će biti “klasicnog, starinskog putopisa” koji navodi na putovanje, prenosi opća znanja o pojedinim krajevima, oduševljava za neke gradove i zemlje. To je forma koja neodoljivo podsjeća na takozvanu logografsku literaturu u helenskoj književnosti – forma koja u sebi spaja etnografiju, popularnu historiografiju, putopis, legende i malo pripovijedanja, dakle forma upravo idealna “obrazuje i zabavi”. I neka je ima.
Kažete u svojim intervjuima da na poznajete društvene mreže, ne znate šta su Instagram, Twitter, Linkedin… A, šta ćemo sa onima koji kažu da je Google Maps danas dovoljan i da on ugrožava putopisnu književnost?
– Ništa nećemo s njima, njima je njihova sudbina ili pamet dovoljna kazna. Ako neko ozbiljno vjeruje da je Google Maps dobra zamjena za putovanje, on je spreman otići u policiju da prelista arhive, nađe sebi pravu ženu na temelju tamo pohranjenih informacija. Jer on je nesretnik povjerovao da je informacija jednaka znanju. A nije, razne policije imaju mnogo više informacija nego moja žena, a moja žena me, vjerujte, bolje poznaje od bilo koje policije. Zna li išta o poljupcu onaj koji je u laboratoriji istražio koliko se energije potroši u strastvenom poljupcu koji traje tri minute, kad se koji mišić aktivira tokom ljubljenja, koje se žlijezde aktiviraju u kojem trenutku? Sigurno ne, o poljupcu zna nešto onaj ko je uzdisao za nekim usnama i opijao se njima. Ako se neko boji da će Google potisnuti ili ugroziti putopisnu književnost, mogao bi se bojati i da će telefon ukinuti prijateljske razgovore po kafanama, trač-partije, sastanke u firmama… A neće, ne može. Ja u putopisu ne tražim “sigurnosno interesantne informacije o nekom gradu”, ja tražim pripovijest o Vašem doživljaju nekoga grada, o Vašim susretima i iskustvima tamo, o razlozima da ga se pamti ili zaboravi. Ljudsko iskustvo je predmet putopisa, ne sigurnosni i policijski izvještaji.
Vi ste jedan od onih koji tvrde da knjiga neće izumreti. Da li ste i dalje tog stava?
– Naravno da jesam. Postoje stvari koje su se prvi put pojavile u svojoj konačnoj formi, koja se više ne da popraviti, usavršiti, napraviti boljom. Takve su makaze. Točak. Vi možete točak obložiti gumom punom zraka i tako vožnju učiniti udobnijom, ali sam točak više ne možete usavršiti ili popraviti, on je od prve pojave ovakav kakav je. Tako je i s knjigom, ona je najbolja forma za oblikovanje vremena i čuvanje, pohranjivanje, ljudskih iskustava. Kad kažem “knjiga” ne mislim samo na ovu današnju, štampanu, mislim na sve ono što se prepisivalo u skriptranicama samostana, na smotke papirusa i pergamenta koje su u doba helenizma skupljane u Pergamumu i Aleksandriji (prvim velikim bibliotekama s pretenzijom da budu univerzalne), dakle na svaki predmet koji možete čitati i to čitanje doživjeti kao razgovor s odsutnim sugovornikom. Jasno je meni da je optimizam kod čovjeka u mojim godinama pouzdan znak da s njegovim umom nešto nije u redu. Ali moj optimizam u vezi sa sudbinom knjige potvrđuje čak i statistika, jedina metafizička disciplina koja je današnjim ljudima još ostala. Moji izdavači prodaju sve više štampanih papirnatih knjiga.
Ko je onda današnji prosečan čitalac? Vi imate i definiciju “talentovanog čitaoca”, ko je on?
– Nema proscječnog čitaoca, kao što nema prosječnog sugovornika – u razgovoru se otkrivate u svojoj pojedinačnosti, a ne u onome što Vas izjednačava s drugim ljudima. Čitalac nije konzument, on je sugovornik, to je ono po čemu se čitalac razlikuje od gledaoca televizije i filma. Kao čitalac si pojedinac, poseban, osoba, zato nije moguć prosječan čitalac. A talentiran? Pa ne mogu ga definirati, jer se talent ne da definirati. Je li to čovjek koji ima smjelosti da pristane na svoju izdvojenost? Onaj koji zna uživati u svojoj otmjenoj samoći koju mu čitanje omogućuje? Onaj koji ima petlje da se otvori u razgovoru, makar sa odsutnim sugovornikom, kakav je razgovor preko knjige?
Kao i prethodne dve godine, i ove će Book Talk konferenciji prethoditi “Nedelja knjige” tokom koje će biti sprovedena akcija deljanja besplatnih knjiga u gradskom prevozu. Svi građani koje volonteri zateknu da čitaju knjige u gradskom prevozu dobijaće besplatne knjige na poklon.
Walk&Talk: Razgovor sa omiljenim piscem tokom šetnje Novim Sadom održaće se takođe i ove godine. Učesnici konferencije su prošle godine imali priliku da se druže sa Isidorom Bjelicom, prošetaju gradom i uživaju uz kafu i kolače u gradskoj poslastičarnici. Posetioci mogu da pišu sa kim bi od učesnika konferencije voleli da se druže na mejl adresu walkandtalk@color.rs i tako saznaju i termin šetnje.
Ovogodišnjoj konferenciji prethodi izbor za „Sliku Novog Sada 2017.“. Novosadske javne ličnosti i čitaoci portala NShronika mogu da glasaju za najlepšu sliku, a proglašenje pobedničke slike biće održano na samoj konferenciji. Kriterijum je bio da se slika nalazi u stalnoj postavci nekog od novosadskih muzeja ili galerija ili da je na njoj novosadski motiv. Sledeće godine “Book Talk” pokrenuće akciju – “Novi Sad čita jednu knjigu”.
Tradicionalno, kotizacije za studente književnosti su besplatne. Prijavu i kopiju važećeg indeksa potrebno je poslati na mejl adresu jelena.jahura@color.rs.
Svi zainteresovani mogu da kupe kotizacije putem Gigstix mreže – info na ovom linku ili putem zvaničnog sajta www.color.rs/booktalk2017
Konferenciju organizuju Color Media Communications, HBO Color Media Events, uz podršku Pokrajinskog sekretarijata za kulturu, javno informisanje i odnose sa verskim zajednicama, a prijatelj konferencije je Erste banka.
