Regionalna književna konferencija “Book Talk” – 28. septembra ove godine će po četvrti put u Novom Sadu okupiti najpoznatije pisce, izdavače i književne kritičare u regionu!
Od 2015. godine u Novom Sadu se održava regionalna književna konferencija “Book Talk” posvećena najuglednijim piscima, kritičarima, izdavačima, poznatim ličnostima i umetnicima iz celog regiona.
Tema ovogodišnje konferencije su “Godine raspleta” – jubileji globalnih, regionalnih i nacionalnih događaja koji su značajno uticali na naše živote – samim tim i na književnu scenu i izdavaštvo
U panelu “190 GODINA OD ROĐENJA ŽILA VERNA: Nauka i književna fantastika na istom zadatku” učestvovaće i Davor Šišović, novinar dnevnog lista Glas Istre, publicist, urednik, književni promotor, pokretač Dana Žila Verna u Pazinu, te Festivala fantastične književnosti i SF-konvencije Istrakon, sa kojim smo razgovarali u susret konferenciji:
Za Žila Verna kažu da je pisac koji je otkrio vremeplov. Osim toga, prorekao je mnoga tehnološka dostignuća u svojim delima. Kako vidite vezu između književnosti i nauke?
– Ovo pitanje, ovako kako je postavljeno, je primjer srži problema. Naime, nije Žil Vern u svojoj književnosti “izumio” vremeplov, to je bio Herbert Džordž Vels. Nadalje, nije Žil Vern “prorekao” tehnološka dostignuća, jer proricanje spada u iracionalne i duhovne sfere, već je na osnovu znanstvenih činjenica poznatih u njegovo doba, o kojima je saznavao ne samo iz medija i knjiga već i iz osobnih poznanstava s nizom svojih suvremenika koji su na znanstvenim i tehnološkim dostignućima konkretno radili, anticipirao ono što bi znanost i tehnologija logičkim progresom kad-tad postigli. Veza književnosti i nauke u vrijeme Žila Verna bila je dvosmjerna: književnici i znanstvenici uzajamno su se inspirirali, ali i savjetovali, a tako se nastavilo i do danas, barem u ozbiljnoj i književno vrijednoj znanstveno-fantastičnoj književnosti. Upravo su SF-pisci smislili izreku “u svemir ne lete budale”, što je čitateljska publika mogla pomisliti čitajući nekad popularne nižerazredne SF-westerne, što će reći da svaki ozbiljan lik u ozbiljnoj SF-literaturi ujedno treba biti i znanstvenik, a takve primjere nalazimo i u djelima Žila Verna i, na primjer, u serijalu Zvjezdane staze, i u mnogim djelima koja su nastala između njih. Posljedica takvog stava kod SF pisaca, ali i kod čitatelja takve literature, je sasvim opravdano mišljenje da se razne “svemirske kaubojštine” koje zanemaruju znanstvene činjenice ne mogu smatrati ni pravom SF književnošću.
Na koji način književnost može biti u službi popularizacije nauke?
– Pogledajmo biografiju bilo kojeg značajnijeg znanstvenika u povijesti čovječanstva, i vidjet ćemo da su to odreda ljudi koji su mnogo čitali, ljudi koji su odisali erudicijom, a ne samo znanjima o svom užem stručnom području. Danas se suočavamo s tužnim činjenicama da se sve manje čita, da školska djeca sve manje čitaju, a tko ne čita, tko na taj način ne širi svoje obzore i svoje kulturno bogatstvo, taj ne može upiti ni značaj znanosti. Dakle, obnavljanje kulture čitanja jedan je od puteva i za popularizaciju znanosti. Kod onih koji su ljubav prema knjigama i čitanju sačuvali ili razvili usprkos društvenim trendovima, najbolji put za razvijanje interesa za znanost je upravo znanstvena fantastika, koja da bi uopće bila fabularno zanimljiva, mora dobro ovladati znanstvenim činjenicama da bi na njima gradila atraktivnu dramaturgiju. Kod Žila Verna se to lijepo vidjelo u njegovim vrlo realnim i sto godina kasnije doista i primijenjenim parametrima za slanje letjelice sa Zemlje prema Mjesecu, u današnje vrijeme je to možda fizika crnih rupa ili antimaterije, ili pak razmatranje mogućnosti razvoja životnih oblika na bazi drugih elemenata osim ugljika. Uglavnom, takva SF literatura koju možemo smatrati edukativnom, mora poštivati naučna dostignuća i činjenice, ne mogu književni i filmski likovi samo pucati na ružne vanzemaljce ili ulijetati u crne rupe i izlijetati iz njih kako im se prohtje.
Popularizaciji naučne fantastike, osim književnosti, umnogome su pomogle televizijske serije i filmovi. Koliko su veze svih ovih medija značajne i koliko bi sve one mogle i trebalo da imaju “isti zadatak”?
– Budući da danas djeca i mladi nogo više gledaju serije i filmove nego što čitaju knjige, vizualni mediji su jako važni za odgoj i samoobrazovanje mladih. No, da upotrijebim jednu parabolu prije nego što pređem na stvar: zna se za slučajeve da su djeca koja nisu izlazila već su odrastajući samo gledala televiziju, kad su prvi put vidjela psa uživo, očekivala da taj pas progovori, i ljutila se kada taj pas nije htio s njima razgovarati, jer njihovo znanje i iskustvo kazuje im da ako psi govore u crtanim filmovima, valjda govore i u stvarnom životu. Zato bi današnje generacije djece i mladih trebalo odgajati navodeći ih na kvalitetne znanstvenofantastične serije i filmove, i učiti ih da prepoznaju što je u tim sadržajima znanstvena činjenica, što je realna anticipacija mogućeg a u današnjici još neostvarenog, a što je čista izmišljotina. Meni bi, osobno, bilo najdraže kad bi u stvarnom životu napokon bio izmišljen teleport, jer bi nam to uvelike pripomoglo u savladavanju udaljenosti, u putovanjima, i omogućilo nam češće susrete i druženja, ali znanost na današnjem stupnju razvoja nažalost kaže da bi samo radna memorija teleporterskog uređaja za prijenos jednog ljudskog tijela trebala biti velika kao cijela planeta Zemlja. Proizvodnja SF filmova i serija je skupa pa zato oni moraju biti atraktivni da bi kroz odaziv publike vratili uloženi novac, i zato se od početka SF-a na filmu eksplozije i pucnjave u svemiru u većini slučajeva čuju, iako se zbog vakuuma ne bi trebalo čuti. Međutim, filmovi u kojima se svemirske eksplozije ne čuju zaslužit će mnogo više poštovanja i uvažavanja ljubitelja istinske znanstvene fantastike i biti primjer poštivanja znanstvenih činjenica na koji treba ukazivati mlađim gledateljima. Eto, to je jedan detalj, ali on govori o suštini: prijenos ukusa za umjetnička djela koja populariziraju nauku i tehnologiju je također generacijski prijenos znanja u kome odgovornost imaju “učitelji”, odnosno urednici, režiseri, producenti, kritičari, naposljetku prosvjetni radnici i roditelji, a na “učenicima” je samo da razvijaju i njeguju svoju radoznalost i da se izvješte u traženju odgovora na pitanja koja su im se pojavila u gledanju tih filmova i serija.
Konferencija “Book Talk” okuplja nekoliko stotina ljubitelja književnosti, a specifična je i po mestu održavanja odnosno po prelepim ambijentima Galerije Matice srpske i Spomen- zbirke Pavla Beljanskog. Od ove godine konferencija će se održavati i na trećoj lokaciji odnosno u Galeriji likovne umetnosti poklon zbirci Rajka Mamuzića.
U sklopu programa konferencije “Book Talk 2018” planiran je i tradicionalni propratni program kao što je “Nedelja knjige” u autobusima GSP-a, turistička tura o znamenitim novosadskim piscima i šetnje čitalaca sa omiljenim piscem kroz Novi Sad (“Walk & Talk”).
Sve detalje vezane za program konferencije ove i proteklih godina možete pogledati ovde:
